O Dadovu

Ispisujemo istoriju od 1958. godine

DADOV je omladinsko pozorište koje duže od pola veka verno prati svoju pionirsku misiju vrhunske pozorišne umetnosti viđene kroz oči uvek novih generacija mladih glumaca i umetnika. Iako omladinsko i amatersko, pozorište ima svoj određen stalni repertoar i školu glume i govora koju čine priznati predavači.

Zašto DADOV, više se ni očevi osnivači ne sećaju. Maglovito prizivaju u sećanja ko se dosetio imena koje je simbol alternativnog omladinskog pozorišta još od 1958. godine. Razlog zašto je Dramski Atelje Doma Omladine Vračar morao da se okupi u svom prvom domu u Molerovoj 33 isti je danas kao i pre 50 godina – neko je morao biti prvi, morao je dati prostora mladim umetnicima i ljubiteljima umetnosti, morao je biti kulturni i svaki drugi glas bunta te, i svake sledeće, generacije, neko je morao prvi da pušta džez u bašti Doma i da otvori vrata jugoslovenskoj i svetskoj pozorišnoj avangardi.

Igranje klasičnih predstava na poseban dadovski način podjednako je postao znak raspoznavanja koliko i premijerna izvođenja do tada nepoznatih pisaca od strane mladih glumaca. Mladi glumci dolazili su kao deca a odlazili u svoje velike karijere pa je manji je posao nabrojati poznate bardove jugoslovenskog i srpskog glumišta koji nisu imali svoje početke u DADOVU nego setiti se duge liste svih koji jesu. Kratak osvrt morao bi da pomene Miloša Žutića, Svetlane Cece Bojković, Predraga Ejdusa, Jelisavete Seke Sablić, Feđe Stojanovića, Mirjane Karanović, Dare Džokić, Marka Živića, Miloša Samolova, Srđana Karanovića, Nenada Stojmenovića, Gorana Jevtića do glumaca najmlađih generacija Tamare Dragičević, Ivana Zekića, Miloša Bikovića i Brankice Sebastijanović, ali i mnoge druge kojima je DADOV ostao deo života ali ne i početak karijere. Pionirska uloga oslikava se i u tadašnjoj Beogradskoj reviji amaterskih malih scena (BRAMS), festivalu – preteči velikog BITEF-a, potekle iz inicijative samih dadovaca.